Prije Marastracija i tapeta bilo je slikarstvo

Na sva pitanja otkud Marastracije i tapete – evo odgovora.

Slikam otkad znam za sebe.  U rujnu 2012. godine u  Staroj gradskoj vijećnici u Zagrebu, u galeriji Kristofor Stanković  otvorena je moja 10. samostalna izložba slika.

Ta galerija od Markovog trga udaljena svega par koraka bila je ostvarenje svih mojih studentskih snova. Zvuči patetično, ali tako je bilo. Da se ne igram novinara i blogera, počastit ću vas sa par dokaza o izrečenim činjenicama.

U petak je u Staroj gradskoj vijećnici u Zagrebu, u galeriji Kristofor Stanković, otvorena izložba slika mlade umjetnice Josipe Brkić pod nazivom “Priča koju vrlo rado pričam”. Mlada i talentirana Josipa Brkić rođena je 1987. u Ljubuškom, a ljubav prema slikarstvu zaokuplja ju još od 10. godine života. Njezino znanje koje je stekla na Grafičkom fakultetu u Zagrebu odražava se na njezinim slikama ispunjenim bojom koja ostavlja ugodan dojam i vješto se izmjenjuje tehnikom ugljena i pastela.

Ovoj mladoj umjetnici svakako treba čestitati na talentu i uspješnoj izložbi kojom se predstavila. Sama je priznala kako se na početku priprema za cijeli projekt činilo gotovo nemoguće sažeti sve ideje u smislenu cjelinu. „Kad sam počela pripremati izložbu, to je izgledalo kao kad nogometaš nakon tri godine provedene na kauču ide igrati 90 minuta –  mnogo slika iz takve faze je sada negdje na Jakuševcu. Imala sam razne teorije da sretan čovjek ne može stvarati, pa sam ja tu tugu morala umjetno izazvati, što nama ženama ne predstavlja neki problem. Ali sad kad vas ovako gledam mogu samo reći da ni jedna tuga nije tako inspirativna kao ova slika koju imam ispred sebe.”, zahvalila se svima prisutnima prilikom otvaranja izložbe.

(Izvor: www.buro247.hr)