Ovoga puta put nas vodi u Dubrovnik – Grad slobode, junaka i rukopisa. Limitirano izdanje „Oda Dubrovniku“ posveta je velikanima koji su stvarali povijest, arhitekturi koja je čuvala Grad i dokumentima koji su ga oblikovali.
Nastala iz ideje personaliziranih tapeta za luksuzni dubrovački hotel Sumratin, kolekcija je prerasla u hommage baštini koja nadahnjuje i danas. Svaka tapeta priča priču kroz trostruku kompoziciju – junaka, arhitektonski motiv i povijesni zapis – isprepletene u akvarelne slojeve i obradu koja čuva autentičnost poteza kista.

„Oda Dubrovniku“ nisu samo zidne tapete. To je otisak povijesti, umjetnosti i slobode – pretočen u dizajn koji oživljava prostor.

Festa svetog Vlaha – jedini događaj koji se neprekidno slavi još od 972. godine. Za Dubrovčane to je jednostavno – Festa. Za UNESCO – nematerijalna kulturna baština. Za barjaktare – najbolji trening za bicepse.  Legenda kaže da je sv. Vlaho spasio Grad od Mlećana, a činjenica je da ga i danas drži na okupu. Zato je barokna ljepotica, crkva sv. Vlaha poslužila kao savršena kulisa i  pretvorena  u motiv tapete koja nosi priču o vjekovnoj tradiciji i bogatoj arhitekturi. 

Gospodarstvo Dubrovačke Republike u punom sjaju. Palača Sponza jedan je od najljepših primjera gotičko-renesansne arhitekture, preživjela i veliki potres 1667. godine.  Služila je kao carinarnica, kovnica novca, radionica zlatara i zapravo pravi “business hub” srednjeg vijeka. U atriju i danas stoji natpis na latinskom koji je dio tapete, a glasi: “Naši utezi ne daju da se vara i bude prevaren. Kad mjerim robu, mene mjeri sam Bog.” Drugim riječima: “fair trade” prije nego što je postalo trend.  Na tapeti su tako motivi dubrovačkog novca, Sponze i trgovca – jer ekonomija je bila krvotok Republike, a poštenje osnovna mjera. Zahvaljujući svemu navedenom imamo zid koji podsjeća da se u Dubrovniku oduvijek znalo  da bez povjerenja nema trgovine. 

Glavni motiv ove tapete vodi nas u jednu od najstarijih ljekarni u Europi – franjevačku ljekarnu „Male braće“ osnovanu još 1317. godine. Da, Dubrovnik je imao ljekarnu dok je ostatak svijeta još vjerovao da je najbolji lijek – malo tamjana i puno sreće.  Osim arhivskog prikaz interijera, svoje mjesto na tapeti zauzela je i odluka o karanteni te portret slavnog liječnika Amatusa Lusitanusa, koji je jedno vrijeme ordinirao u Dubrovniku.  Tu je i podsjetnik da je Dubrovačka Republika prva na svijetu uvela karantenu 1377. godine – daleko prije nego što smo svi otkrili čari Zoom sastanaka. Zato je ova tapeta miriše na povijest, liječi zidove i servira dozu renesansnog zanosa.

Glavna zvijezda zadane teme je dubrovački vodovod – projekt stoljeća, ali u 15. stoljeću. Veliko vijeće je 1436. odlučilo: “Treba nam voda!” I 11 700 metara kasnije, uz 0,6 % nagiba (jer Dubrovčani vole preciznost), vodovod je bio gotov za samo 14 mjeseci. Da, čak i tada su rokovi bili kraći nego danas.  Za gradnju su angažirali talijanske majstore Onofrija de la Cava i Andreucia de Tramonete de Bulbita – pravi “dream team” hidrotehnike tog doba. Na tapeti su oživjeli motivi Male Onofrijeve fontane, izvora Omble, karte s trasom i samog izvora – spoj povijesnog inženjeringa i zidne estetike.  Rezultat? Zid koji ne samo da “teče” poviješću, nego i podsjeća da su Dubrovčani još u 15. stoljeću znali kako se radi ozbiljna infrastruktura.

Vlast u Dubrovačkoj Republici bila je aristokratska, feudalna i strogo organizirana.
Veliko vijeće okupljalo je sve muškarce iz patricijskih obitelji, a uz njega su postojali Malo vijeće i Senat – ekskluzivni “club only” za plemiće. Knez je pak imao mandat kraći od današnje probne verzije Netflixa – samo mjesec dana. Živio je u Kneževom dvoru koji je bio i ured i zatvor i stan (talk about work-life balance).
A na ulazu jasna poruka: “Zaboravite privatno, brinite se o javnom.” Na tapeti su zato motivi Kneževa dvora, karte Republike i spomenutog natpisa jer Republika je znala – ego ostavi doma, Grad je važniji.

Lice humanosti Dubrovačke Republike.
Još 1416. ukinuli su ropstvo, četiri stoljeća prije Amerike! U Gradu su se otkupljivali zarobljenici, a vlast se posebno brinula i za najsiromašnije. Vrlo rano je osnovano nahodište, Ospitale della misericordia, gdje su se tek rođena djeca mogla nekažnjeno ostaviti. Funkcioniralo je genijalno jednostavno: dijete se stavilo u pokretnu obrtaljku, zavrtilo unutra, zazvonilo  i sustav skrbi bio je pokrenut. Djecu su čuvali do šeste godine, a onda bi odlazila na posvajanje. Na tapeti se zato pojavljuju danas zazidana vrata nahodišta s natpisom iz Psalma (“U meni se srce moje zagrijalo i na pomisao moju buknula bi vatra”) i dirljiva, ali realna scena tog vremena – slika žene koja ostavlja dijete. Ovaj zid koji ne govori samo o moći i trgovini, nego i o empatiji i pionirskom socijalnom sustavu Republike. 

Glavni junak tapete Musica je Luka Sorkočević – dubrovački barokni skladatelj i prvi Hrvat kojem je palo na pamet skladat simfonije. Bio je pravi glazbeni jet-setter svoga doba, družio se s europskim uglednicima, a mi bismo rekli da bi danas imao platinasti Spotify profil. U pozadini se nazire njegov ljetnikovac u Lapadu, detalji arhitekture i raskošni stropovi palače u kojoj je živio (i, doduše, dramatično završio život) – danas poznate kao Biskupska palača. Ukratko: povijest, glazba i malo baroknog glamura, sve upakirano u tapetu koja svira na zidovima. 

Glavni motiv tapete je ribnjak sa skulpturama iz Arboretuma Trsteno – savršena kulisa za intelektualni chill & chat dviju renesansnih dama. S jedne strane Cvijeta Zuzorić, dubrovački sinonim za ljepotu (da je tad postojao Vogue, bila bi na naslovnici svaki mjesec), a s druge njezina prijateljica Maruša Gučetić – prva hrvatska filozofkinja, žena koja je dokazala da se o životu može raspravljati jednako strastveno kao o modi. Marušin muž bio je taj “ghostwriter” koji njihove rasprave pretače u Dialogo della Bellezza i Dialogo d’Amore – danas smatrana vrhuncima hrvatske estetičke misli. Ukratko, filozofija, ljepota i girl power u punom renesansnom sjaju.

Ruđer Bošković – isusovac, znanstvenik, filozof i čovjek kojem su tepali “najveći intelektualac svih vremena”. U Dubrovniku je krenuo u Collegium Ragusinum, isusovačku školu gdje je umjesto igrica skupljao znanje, a onda otišao u Rim i postao zvijezda znanstvenog neba. Na zid smo stavili i naslovnicu njegova najpoznatijeg djela Teorija prirodne filozofije, zajedno s krivuljama koje i danas zovemo – Boškovićeve krivulje sile. Ukratko: zid koji kombinira znanost, filozofiju i dozu baroknog šarma. Ako tražite tapetu koja je i pametna i lijepa – upravo ste je našli.

Ivan Gundulić – najveći epski pjesnik hrvatskog baroka i čovjek koji je Dubrovniku ostavio najpoznatiju himnu slobode. Njegovi stihovi iz Dubravke postali su simbol Grada, dokaz da su riječi ponekad jače i od zidina.  U motivima tapete se skrivaju i prva kitica na engleskom (da slobodu razumiju i turisti), detalj palače koje više nema jer je srušena radi izgradnje pravoslavne crkve, naslovnica Dubravke, Bukovčev Gundulićev san i naravno, pjesnikov portret.

Poetica je zid koji recitira, sanja i podsjeća – O lijepa, o draga, o slatka slobodo… 

Cjelokupnu kolekciju možete pogledati ovdje: Oda Dubrovniku